
Ovo grandiozno iskustvo legendarnog Osave ne mogu da ne objavim. Puno je ekstrema:
- ekstremno pokazuje božansku moć makrobiotike;
- pokazuje ekstremnu bliskost smrti i “izvlačenje” u poslednji momenat;
- vidimo ekstremno uništavanje nesretnih ljudi uz pomoć moderne medicine;
- apsurdni princip dodele Nobelove nagrade (Obama za mir, a Tesla da deli nagradu sa neviđenom lopužom, Edisonom…..srećom, Tesla je imao ponosa, pa je odbio);
- ekstremnu aroganciju i bezobrazluk dr. Švajcera (kao i velike većina iz njegove branše) i nemoć savremene medicine.
A sada čitajte, analizirajte i čudite se! Evo citata iz Osavine knjige “Rak i filosofija medicine Dalekog Istoka”:
” – Odmah odlazite, odmah odlazite…..
Ovaj snažan, autoritativan i usplahiren glas još i danas odzvanja u mojim ušima, mada sam ga čuo još pre nekoliko godina.
U to vreme bio sam u Lambareneu.
Tamo sam doputovao sa svojom suprugom avionom iz Brazavila u oktobru 1955. godine. Vrlo bratski nas je primila g-ca Ema koja sarađuje sa Dr Švajcerom od samog početka. Ona je vrlo vredna i odvažna. Ali, s filosofske tačke gledišta bila je u jadnom stanju, odnosno suviše gojazna. Moja supruga radila je svakodnevno u kuhinji sa kuvarima crncima i jednom belom gospođicom. Svi su se veoma mnogo znojili i mnogo su pili tečnosti. Uprkos afričkoj žezi, moja supruga se nije znojila. Ostavljam vam da zamislite koliko je tamo sparno. Vazduh je vlažan, a Sunce nemilosrdno prži. Svi praktikuju podnevni počinak i uveče odlaze rano na spavanje. Uveče se ne izlazi. Ali, ja sam radio otprilike 20 sati dnevno i tokom noći, od 2 sata ujutro pod petrolejskom lampom.
Lambarene je malo selo – bolnica sa populacijom od oko 700 osoba, od kojih je bilo četrdesetak belaca, bolničkog osoblja; svi ostali su bili bolesnici.
Lambarene je raj. Domoroci ne znaju za poljoprivredu, pecaju u velikoj reci, a u džungli love majmune, boe, divlje svinje, slonove, antilope itd. Posle večere jedu divlji maniok, a čim padne mrak odlaze na spavanje, zato što nemaju struju i gas za osvetljavanje. Njihov život čine lov u džungli i ribolov u velikoj reci. Svaki dan im je zabava i ništa ne rade. Siromašni su, ali to nema veze. To je pravi raj.
Međutim, video sam naličje tog raja: “veće lice, veće naličje” , “veća olakšica, veća i poteškoća”. Raj u ovom relativnom svetu ima svoje naličje. I proživeo sam raj i pakao u Lambareneu; najstrašniji pakao na ovom svetu.
Blistavo zelenilo i velika reka koja teče dan i noć, nečujno, toliko velika da je potrebno najmanje pola sata da bi se preplovila čamcem; toliko brza da je nemoguće preći na drugu obalu pod pravim uglom.
U bolnici smo jeli sa četrdesetak belaca. Za nas dvoje je bolnička hrana nešto izuzetno. Za doručak: med, crni sirup, pekmez, kafa ili čaj sa mlekom u prahu. Šećer se koristi koliko želite. Obilje voća. Osim voća, sve se uvozi iz Evrope. Nabavlja se oko 1 do 2 kg. šećera mesečno po osobi. U podne je to alzaška kuhinja, uveče takođe. Uvek sa puno ekstremno jin voća (mango, papaja, banane, pomorandže itd.). Ponekad pecivo.
Moram sve da prihvatim. Uzimam sve što mi daju. Ali, ne koristim šećer, med, pekmez itd. Kroz nekoliko nedelja počinjem da osećam bolove u zubima, vratu i zamor u očima, dobio sam dijareju, upalu mokraćnog kanala, bolove u bubrezima. Iz dana u dan sve gore i gore….
Moja supruga je poštovala osnovne makrobiotičke preporuke, nije želela da jede voće niti bilo šta slatko, kao ni životinjske proizvode (meso, mleko itd.), hranila se isključivo sa 100- 200 gr. belog pirinča uz dvadesetak grama salate ili pedesetak grama povrća kuvanog sa solju. Pije samo jednu čašu vode dnevno.
Ja sam se hranio kao i svi belci, jedino nisam koristio šećer. Ali, ja hodam gologlav i bos kao i crnci. Svi belci su zaštićeni: tropska kapa na glavi, čarape natopljene jodoformom (neki nose dvoje čarapa), cipele itd…. I još, pilule.
Svi me grde što idem bos, gologlav i što ne uzimam pilule.
Ali, ne mogu da budem zaštićen kao belci jer su milioni crnaca bosonogi i gologlavi, čak i delimično obučeni. Oni su siromašni. Njihova hrana košta jednu desetinu obroka belaca. Ako je nemoguće obezbediti tropsku kapu, nekoliko pari čarapa i cipela milionima crnaca, tada moram i ja da idem bos i gologlav. Moram da im pokažem da je u uslovima afričke klime u džungli moguće biti zdrav i da se svaka bolest može izlečiti bez ikakvog veštačkog instrumenta.
Želeo sam da se hranim kao i domoroci. Ali, to nije moguće. Oni imaju tabu kojeg se ekstremno striktno pridržavaju: ne deliti hranu drugima, ne jesti namirnice koje su drugi pripremili. Fizički i moralno posmatrano, ovakav način života je idealan. Osnovna namirnica im je maniok (vrsta krtole od koje se pravi brašno od tapioke) i jede se svakog dana preko cele godine; samo se u januaru jedu zelene banane, gorkog ukusa i koje skupljaju usta (ne jedu slatke banane, “one su za belce”), 5-10% divljeg bilja, 2-3% mesa (majmuna, boe, slona, antilope, sušene ili dimljene ribe). Ne jedu mnogo voća jer nema plantaža, a u džungli nema baš voća u izobilju. Budući da je voće malo kalorično, ono ne može da bude osnovna hrana jednog naroda. S tačke gledišta kalorija, ono je zastupljeno sa manje od 1%. Banane, papaja, mango, kokosov orah itd., donešeni su pre nekih 30 godina i nisu osnovne namirnice. One više predstavljaju luksuz. Domoroci su suviše siromašni da bi ih kupili. Oni po džungli skupljaju voće opalo sa drveća. Piju kišnicu (jer nema bunara ni izvora, a reka je zagađena nečistoćama iz bolnice, gnojem i krvlju). Hrana domorodaca i hrana kolonizatora su sasvim suprotne. U ishrani kolonizatora, računajući i bolničko osoblje, postoji više od 200 vrsta namirnica, dok je u ishrani domorodaca zastupljeno 5 ili 6 vrsta (80-90% čini maniok). Znači da je njihova ishrana veoma makrobiotička (i pored toga što je maniok veoma jin, on najnormalnije može da bude osnovna namirnica u ovoj veoma jang klimi). Domoroci bi trebalo da su veoma dobrog zdravalja, što je u suštini tačno. Primer. u poređenju sa Evropljnima i Amerikancima, Bantu narod hrani se izuzetno siromašno i neuporedivo je zdraviji od Evropljana i Amerikanaca. (Po izlaganju Dr A.R.P. Vokera u Johanesburgu na “Nutrition Conference” koju je organizovala New York Academy of Sciences početkom marta 1957. godine).
Gabonci su, takođe, bili i još su uvek dobrog zdravlja i otporni su kao i Bantu, osim onih koji su se “civilizovali”, odnosno onih koji konzumiraju vino, šećer i zašećereno mleko u prahu francuske proizvodnje. Pre uvođenja zapadnjačke civilizacije i dolaska kolonizatora- izrabljivača, svi afrički domoroci bili su dobrog zdravlja, mnogo boljeg zdravlja u poređenju sa žiteljima na Zapadu. U ogromnoj džungli uživali su u životnim radostima i beskrajnoj slobodi, jer nisu znali ni za kakav “zakon” donet od strane jačeg. Bili su spokojni, pošteni, odvažni, prijatni, prihvatali su sve što im se davalo i davali su sve što se od njih tražilo. Ako želite ovo da proverite, pročitajte “Crnu Afriku” od Stenlija ili knjige Dr Livingstona.
Kao i Azijati, Afrikanci daju sve i sve prihvataju: svoje izvore, zemlju, proizvode, ručne radove, čak i svoju postojbinu i napuštaju svoju tradiciju da bi je zamenili načinom života i mišljenjem Zapada. Zapad je odgovoran što su oni izgubili svoje kvalitete. (Pročitajte “Primitivni mentalitet” od Levi Brila).
Kao i svi crnci, Gabonci su bili, i mogli su da ostanu, srećni, zdravi i prijatni da belci nisu uvezli alkohol i kapitalistički, industrijski “hemijski” šečer. Oni, takoreći, nisu znali za bolesti i lepru (gubu). Ovo može da vam izgleda neverovatno, međutim ja sam izlečio mnoge crnce od takozvanih “neizlečivih” bolesti kada sam im jednostavno zabranio da koriste alkohol, šećer i slatkiše. Za crnce je to bilo “čudo”. Broj bolesnika koji je dolazio kod mene bio je sve veći. Kada sam napuštao bolnicu, veliki broj crnaca sa suzama u očima došao je da mi kaže “doviđenja”. I kada sam ostao pri protestantskoj Misiji, na dva kilometra od bolnice, broj bolesnika koji je dolazio da me konsultuje sve više je rastao. Mnogi su svakodnevno dolazili čamcima izdaleka, sa udaljenosti više od sto kilometara. Bio sam primoran da ih obavestim da više neću moći da ih primam. Strahovao sam da će svi bolesnici doći kod mene, umesto da idu u bolnicu Dr Švajcera.

Vi, koji poznajete Princip Jedinstva, možete da zamislite koliko je opasno za jednog stranca da se hrani na način “civilizovanih” i da ne uzima pilule, da ne stavlja na glavu šešir i da hoda bos po afričkoj džungli. To je ekstremno toplo i vlažno podneblje, gde je zelenilo blještavo; odnosno, zemlja u kojoj sve plesni, mikrobi i virusi, kao i sve sitne jin životinje žive u ogromnom broju. komarci, muve, tropske buve i mravi. Hodati bos u džungli, znači upravljati brodom po podvodnim minama: filarije (tanki crv- parazit), tropske buve (ženke se zarivaju u kožu i izazivaju gnojne čireve), spirohete (vrsta bakterije koja izaziva sifilis)….
To je istinski pakao strašnih bolesti u kojem ste samo plen mikroskopskih bića.
Tokom drugog meseca našeg boravka, moje opšte stanje se pogoršava, naročito se pojačava upala mokraćnog kanala. Naravno, uzrok je bila evropska hrana sa puno tropskog, ekstremno jin voća. Evropljani ne mogu da ostanu više godina u crnoj Africi bez lekova, uprkos oprezu i prevenciji. Čak ni Dr Švajcer ne ostaje stalno. Čak ni tako odvažno bolničko osoblje (od kojih je većina žena, samo 4-5 muškaraca) ne ostaje više od 2 godine neprekidno, osim 2 ili 3 osobe. Svi, ili skoro svi su manje-više bolesni. Dva lekara su najbolesnija.
Najzad, napale su me u isto vreme filarije i tropske buve, a preko spiroheta dobio sam tropske čireve koji su hiljadu puta strašniji od lepre. Parazit filaris napada mi glavu. Glava i lice su mi potpuno natečeni i deformisani. Ali, buve prodiru ispod noktiju, polažu stotine jaja i izazivaju bolne rane.
Spirohete svuda prodiru u kožu i u početku stvaraju brojne otoke prečnika 2 do 3 cm, koji na kraju dostižu veličinu od 30 x 30 cm i visinu od 1 do 2 cm, a ispunjeni su ljubičasto-crnom tečnošću. Kada otoci puknu vidi se veliko udubljenje, ponekad se vidi i belina od kosti, a krv, gnoj i tečnost koji izlaze iz tih udubljenja su odvratni. Cela soba postaje zaražena tim smradom. Bol je nesnosan. Telo je na kraju prekriveno čirevima i umire se u roku od 4 do 5 nedelja. Sa leprom se može živeti godinama, ponekad 20, čak i 30 godina, a bol ne postoji.
Ako želite bliže da upoznate ovu bolest, možete da pročitate strane 209 do 211 “Tropske medicine” od Dr Klemona Čestemana, bivšeg direktora Baptističke bolnice u Belgijskom Kongu. U stvarnosti je ova bolest strašnija nego što je opisana.
Gladovao sam tokom avgusta i septembra 1955. godine i za to vreme sam prešao od Dar-es-Salama, preko Mombase, Najrobija, Kampale, Stenlivila do Leopoldvila oko 5000 km, uvek lečeći bolesne. Bio sam još uvek veoma slab kada sam se, u oktobru, vratio u Lambarene. Ekstremno jin bolnička hrana vrlo lako me je oslabila, jer se još uvek nisam dobro oporavio posle 60 dana gladovanja, ali uopšte nisam prekidao posao.
4. januara 1956. godine tropske buve napadaju mali prst na mojoj desnoj nozi. Bolno je. Dan i noć nastavljam da radim.
11. januara bol u malom prstu postaje nepodnošljiv. Ne mogu više da nastavim sa radom: kucanje rukopisa “Filosofija medicine Dalekog istoka”.
Prestajem da radim i na insistiranje Lime ležem u postelju. Bilo je oko 8h uveče. Trebalo bi da završim posao najkasnije do 13. januara uveče.
U krevetu bol se pojačava. Štaviše, javljaju se bolovi u vratu, rukama i nogama. Ah, tetanus? Pitam se. Već tri dana, od 2h do 4h posle podne, dok su svi na popodnevnom odmoru, čistim đubre iza kuhinje. Bilo je veoma prljavo, zatim nastavljam sa čišćenjem bašte, uvek bosonog; da li je to tetanus?…
Mali prst je postao duplo veći, boja mu je ljubičasta. Bolovi postaju sve strašniji. Moram da odsečem prst, ali čime? Moram da zatražim operaciju od Dr P? Ali bolmica je daleko. Lima ne može sama da ode do bolnice. Niko ne može da je odveze čamcem uzvodno velikom i brzom rekom, a ponoć je prošla.
Da li bi trebalo da sačekam jutro? Dugo je do jutra i šta bih mogao da učinim ujutro?
Oh, kakav bol!…To traje više od 4 sata.
Prevrćem se na sve strane. Nijednog momenta ne mogu da ostanem u istom položaju, postajem lud!
Lima priprema oblogu od “dentija” i stavlja je na moj prst, uvija zavojem. Puštam je jer ne znam šta da radim…
Čudno…zaspao sam…od umora, iscrpljenosti ili zato što će tako bol prestati?
Kad god imam bolove, ja zaspim. Tako sam navikao. Zaspim istog trenutka, zato što u toku 24h spavam 4h. Mogu uvek da zaspim, bilo gde, u roku od 2 do 3 minuta. I kad zaspim bol trenutno prestaje. Spavanje je moj najbolji lek. Po našoj kosmologiji, spavati znači nalaziti se na sedmom apsolutnom nebu, pošto ste napustili šest relativnih nebesa. Mislim da je san duži od 6h lenjost. Bog radi dan i noć. Ako je sin Božiji dozvolio sebi da spava, onda je to samo šesti ili sedmi deo njegovog radnog vremena, ne više. Jednom sam, pre oko 8 godina, pokušao da ne spavam. Uspeo sam da radim bez spavanja 57 dana i prevedem jednu izuzetno tešku knjigu sa engleskog “The Meeting of East and West” prof. Nortropa. Original je imao 500 strana, moj rukopis 2.000 strana. Naravno, tokom tog vremena hranio sam se sasvim specijalnim kulinarskim pripremama.
Od svoje 20. godine spavao sam od 21h do 3h; od 50. godine, uglavnom od 22h do 2h; sada kada sam navršio 70 godina, nadam se da ću spavati još manje.
12. januara budim se u 2h. Ne osećam bol…Da li je tetanus nestao?
Skačem iz kreveta i sedam za sto da nadoknadim izgubljeno vreme. Ali, hodanje mi zadaje bol.
Lima se budi u 6h. Iznenađena je videvši me da radim.
Međutim, ni ja ni Lima nismo znali da je bol od juče bio uvertira za strašne tropske čireve…
Lepo je vreme, kao i svakog dana u Lambareneu. Uprkos veoma spuštenom krovu, svetlost ulazi u skromnu sobu stare kolibe u kojoj je Dr Švajcer počeo svoj rad pre više od 40 godina. Pregledam svoj mali prst koji me je toliko mučio prethodne noći. Lima me moli da ga ne dodirujem. Prst je sada tri puta veći; postao je kao balon. Uzimam iglu i probadam ga. Izlazi gnoj i mnogo mi je lakše. Ali još uvek ne mogu da stojim niti da hodam. Kada se uspravim, težina mog tela pritiska otečene kapilare u desnoj nozi i imam osećaj kao da će noga eksplodirati.
Uvijam otečeni i veoma bolni prst dugačkim listom. Obuo sam papuče da bih sakrio stopalo. Hodam na peti, veoma teško, i da bih doručkovao prelazim baštu i stižem do velike pastorove kuće od cigala u kojoj živi čitava njegova porodica. Uz velike teškoće popeo sam se na prvi sprat, koji je prilično visoko.
Pastor i njegova supruga me pitaju: “Šta vam se desilo?”
– Nije to ništa, mala povreda…ili udarac.
To sam ja mislio.
13. januar. Desetak novih otoka kao baloni. Cedim ih, stavljam so i trljam. To boli. Stari otoci postaju čirevi. Skidam ih i pronalazim udubljenja.
– Da li je ova bolest karakteristična za ovu zemlju?, pitam se. Ali, nisam upoznat. Žurim da završim svoj rad. Trebalo bi da ga završim večeras i da ga ponovo pročitam tokom noći kako bih stigao da ga vrlo rano sutra ujutro pošaljem Dr Švajceru, za njegov rođendan.
Kao i svakog dana, od 9h do popodneva, i od 2h do 5h posle podne primam bolesne crnce. Radim kao lud. Lima odnosi stare japanske časopise zaprljane gnojem, krvlju i pere gaze, zavoje i stare peškire koje koristim umesto vate. Baca stare časopise i pere stare iscepane peškire.
14. januara zamolio sam jednog crnca, studenta škole pri Misiji, da odnese moju knjigu “Filosofija medicine Dalekog istoka” Dr Švajceru. Oslobodio sam se posla koji je trajao 90 dana.
Vreme prolazi.
Svakog dana javljaju se novi otoci. Prsti na oba stopala otekli su kao gumeni baloni. Stopala, noge, šake i ruke prekrivene su čirevima i novim otocima. Celu sobu ispunio je odvratan smrad.
Međutim, preko dana uznemiravaju me crni bolesnici. A ja moram da pišem i čitam. Ali, upala mokraćnih kanala uzima sve više maha. Prisiljen sam da mokrim svaka 2h. Napolju je sve toplije i toplije. Dve učiteljice nas s vremena na vreme pozivaju na večeru. Sezona je suše. Crni učitelji mole me da ih uveče podučavam filosofiji i medicini. Moram da idem tri puta dnevno u pastorovu Veliku kuću da bih jeo. Lima je veoma zauzeta u pastorovoj kuhinji u želji da napravi revoluciju u njegovoj porodici, budući da su svi članovi bolesni: pastor boluje od srca i opadanja kose, njegovu suprugu s vremena na vreme bolnički leče od iritantnosti, nervoze i umora; njena starija kćerka (7 godina) nema dobar vid; druga (5 godina) boluje od poliomijelitisa; najmlađa (4 meseca) nema apetit, povraća mleko u prahu i neprekidno vrišti itd itd itd.
Iznenađenje. Jednog dana saznajem da su ovi čirevi, u stvari, tropski čirevi. Umreću za nekoliko nedelja. Jedna je već prošla…Međutim, moram da potvrdim opis ove bolesti zapisan u “Tropskoj medicini” Dr Čestermana. Ne bi trebalo da se izlečim pre nego što ispitam, do kraja, sve detalje ove bolesti. U suprotnom, ne bih bio kadar da lečim moje crne prijatelje.
Druga nedelja, bolest se strašno pogoršava.
Treća…
Četvrte nedelje ekstremno jaki bolovi izjedaju mi celo telo. Više ne mogu noću da spavam…Ne mogu više da hodam…Postao sam živi leš kojeg glođu, buše i deformišu nevidljivi mikrobi. Moje telo je postalo lopta trulog mesa, prekrivena gnojem i krvlju, iz koje se širi odvratan smrad. Svi nokti sa oba stopala su mi otpali.
28. januara, u ponoć, veliki pacov glođe moje stopalo. Učinilo mu se kao komad trulog mesa.
Vreme je da počnem da se spasavam. U suprotnom, pacovi će mi oglodati noge, a zmije i boe podeli će i progutati ostatak mog tela. Čujem ih svake noći…
Ne mogu da umrem. Moram da spasem milione i milione naših crnih braće i sestara.
Tropski čirevi su ekstremno jin bolest, mora se smanjiti upotreba svega što je jin u ishrani. U poređenju sa hranom u bolnici, hrana u protestantskoj Misiji mnogo je siromašnija. Od 1. januara Lima je potpuno promenila ishranu u pastorovoj kući. Ali, nažalost nema integralnog pirinča. Prinuđena je da angažuje momke-studente koji ručno ljušte, zrno po zrno, siroti domorodački pirinač. Potreban je ceo dan da bi se dobila mala količina integralnog pirinča koja je potrebna za malu Kristinu.
Nemamo nijednu normalnu namirnicu. Da bismo otišli čamcem do susednog malog mesta uzvodno ili nizvodno velikom rekom, potrebno nam je najmanje pola dana. A tamo se može naći samo nekoliko konzervi ili krompir, prispeli iz Francuske avionom.
Ništa više.
Srećom, iz Njujorka avionom stiže mali paket. Jedan od mojih starih studenata, koji se tamo nalazi, poslao mi je 1 kg prženog integralnog pirinča i nekoliko šljiva “umeboši” (japanska šljiva konzervisana u soli tokom više o 10 godina). Uz jin ide i jang. Posle kiše dolazi lepo vreme. Patnja nije ništa drugo do početak radosti.
Odlučio sam da se izlečim za 10 dana. Šta biste vi uradili na mom mestu? Nalazite se u džungli. Nema nijedne apoteke, prodavnice, niti lekova. Nema ni vode iz česme, ni struje. Napišite odmah vaš odgovor na listu hartije, a potom pročitajte ono što sledi. Tako ćete nešto naučiti. Ispitaćete vaše razumevanje Principa Jedinstva, oslobađanje najvišeg rasuđivanja.
29. januar. Odlučujem da više ne pijem vodu, nijednu kap. Ješću šolju integralnog prženog pirinča dnevno. Lima uveče stavi 100 grama pirinča u šolju i prelije sa malo ključale vode. Sutradan ujutru voda je potpuno nestala. Jedem tokom prepodneva sa jednom šljivom “umeboši”. To je sve za čitav dan.
Pre spavanja uzimam više desetina grama soli. Ne pijem ceo dan. Ništa više.
Lima je takođe obolela. Svakog drugog dana odstranjuje ispod noktiju na stotine jaja tropskih buva. Takođe je obolela od tropskih čireva. Ima dva ili tri čira na rukama. Međutim, u knjizi “Tropska medicina” Dr Čestermana napisano je da žene ne obolevaju od ove bolesti. Nije istina. Mislim da rezumete zašto.
So je život, to je vitalnost.
Odnos K/Na u ćeliji i vanćelijskom prostoru.
Od 1. do 3. februara bio sam potpuno nepokretan i pomišljao sam na svašta…Ali, koliko bih bio srećan da mi je neko poslao paket “teke” ili “misa”…Izuzetno je teško asimilovati so. So unesena u većoj količini u međućelijske kanale nije dovoljna da bi promenila udeo K (kalijum) u ćelijama. Uostalom, to je mučno.
ah! “Teka”! “Miso”! “Kinpira”…i “denti”!…
Mnoge misli prolazile su mi kroz glavu. Napisao sam stotinu strana na japanskom, nešto kao testament..Šteta je što nisam imao vremena da ih prevedem.
Na kraju krajeva, ako ne osetite tu bol i muku tropskih čireva, ako niste pokriveni gnojem i krvlju i ako vas nije žive glodao pacov, ako niste duboko potopljeni u taj odvratan smrad, nećete znati da kažete da li osećate “sentimentalnu” simpatiju ili sažaljenje prema crncima. Dr Švajcer to zna.
Ali, nije dovoljno samo osetiti ove bolove. Izbeći bolesti pomoću ovog ili onog instrumenta je sam kukavičluk! Časnom čoveku to nije dozvoljeno. Naročito ne jednom “samuraju”! Potrebno je prevazići bolest i pobediti je bez ubijanja mikroba. Odnosno, dopustiti mikrobima da spokojno žive. Nije dozvoljeno ubijati da bismo se zaštitili i to nije pravedno. Ako vas ubiju, a pridržavate se kosmičkog poretka, znači da ste prost daltonista koji ne poseduje viziju. Sami ste se ubili ili ste već bili mrtvi. Jednostavno, vi ste samo “trula šunka”. Ne zaslužujete život, tu veliku radost: Eden (Raj)…
Od 30. januara nemam više novih oteklina. Čirevi se iz dana u dan sve više suše. Bolovi se smanjuju…Čirevi su savladani. Bolest je prošla. Mikrobi polako napuštaju moje telo. Kako su mudri!
4. februara u 16h čuju se glasni povici koji odzvanjaju džunglom:
– Veliki doktor! Veliki doktor!
Ustajem iz kreveta. U daljini, na velikoj reci vidim čamac koji dolazi. Stiže Veliki doktor! Ali ne mogu da siđem do plaže da bih ga dočekao. Nizbrdica je suviše strma i dugačka za mene.
Sve hrle ka plaži, studenti, studentkinje, pastor i njegova supruga…Čamac stiže, njime upavljaju leprozni crnci. Veliki doktor sa suprugom izlazi iz čamca.
Kakva sramota! Ne mogu čak ni da izađem iz kolibe!
Veliki doktor dolazi do stare kolibe i uzvikne zapovednim glasom.
– Pokažite mi vaše čireve.
– Nije to ništa, gospodine Dr Švajcer…
-Pokažite mi vaše čireve…
Ne mogu se izvući. Pokazujem mu desno stopalo, koje je manje zahvaćeno i više izlečeno.
Doktor ništa ne govori. Gleda moje stopalo. Ne dodiruje ga.
– Morate odmah da odete, reče odsečno posle apsolutne tišine.
– Ne može se izlečiti, Dr Švajcer?
– Nemoguće! Odmah odlazite!
Iznenađen sam, ne znam šta da kažem. Bezuspešno tražim reči.
– Ali…
– Nemoguće! Odmah odlazite! ponavlja glasnije.
– Ali možete da mi objasnite kako da izlečim ovu bolest, zar ne?
– Ne! To je nemoguće! Uostalom, više ne možete ovde da ostanete! Misija je siromašna!
– Ali, ja sam došao da bih pokazao kako se bolest može izlečiti pomoću…
– Ne! To nije moguće! Vi ne znate ništa o toj bolesti. Mislite da ste ovde naučili mnoge stvari. Ali ono što ste naučili zanemarljivo je u odnosu na ono što ne znate. Afrika je velika. Morate odmah da odete!
Svaki put kad sam pokušavao nešto da kažem, moje reči, moj glas bili su smrvljeni, ugušeni. Ne mogu dalje. Trudim se najbolje što mogu.
– Ali, ja…moram…izlečiti…
– Nemoguće! Odmah odlazite! ODMAH ODLAZITE!
– Ne postoji nikakav način za izlečenje, Dr Švajcer?
– Ne! To je nemoguće!
– Dobro…onda, ja ću se sa…
Najzad, napale su me u isto vreme filarije i tropske buve, a preko spiroheta dobio sam tropske čireve koji su hiljadu puta strašniji od lepre. Parazit filaris napada mi glavu. Glava i lice su mi potpuno natečeni i deformisani. Ali, buve prodiru ispod noktiju, polažu stotine jaja i izazivaju bolne rane.
Spirohete svuda prodiru u kožu i u početku stvaraju brojne otoke prečnika 2 do 3 cm, koji na kraju dostižu veličinu od 30 x 30 cm i visinu od 1 do 2 cm, a ispunjeni su ljubičasto-crnom tečnošću. Kada otoci puknu vidi se veliko udubljenje, ponekad se vidi i belina od kosti, a krv, gnoj i tečnost koji izlaze iz tih udubljenja su odvratni. Cela soba postaje zaražena tim smradom. Bol je nesnosan. Telo je na kraju prekriveno čirevima i umire se u roku od 4 do 5 nedelja. Sa leprom se može živeti godinama, ponekad 20, čak i 30 godina, a bol ne postoji.
Ako želite bliže da upoznate ovu bolest, možete da pročitate strane 209 do 211 “Tropske medicine” od Dr Klemona Čestemana, bivšeg direktora Baptističke bolnice u Belgijskom Kongu. U stvarnosti je ova bolest strašnija nego što je opisana.
Gladovao sam tokom avgusta i septembra 1955. godine i za to vreme sam prešao od Dar-es-Salama, preko Mombase, Najrobija, Kampale, Stenlivila do Leopoldvila oko 5000 km, uvek lečeći bolesne. Bio sam još uvek veoma slab kada sam se, u oktobru, vratio u Lambarene. Ekstremno jin bolnička hrana vrlo lako me je oslabila, jer se još uvek nisam dobro oporavio posle 60 dana gladovanja, ali uopšte nisam prekidao posao.
4. januara 1956. godine tropske buve napadaju mali prst na mojoj desnoj nozi. Bolno je. Dan i noć nastavljam da radim.
11. januara bol u malom prstu postaje nepodnošljiv. Ne mogu više da nastavim sa radom: kucanje rukopisa “Filosofija medicine Dalekog istoka”.
Prestajem da radim i na insistiranje Lime ležem u postelju. Bilo je oko 8h uveče. Trebalo bi da završim posao najkasnije do 13. januara uveče.
U krevetu bol se pojačava. Štaviše, javljaju se bolovi u vratu, rukama i nogama. Ah, tetanus? Pitam se. Već tri dana, od 2h do 4h posle podne, dok su svi na popodnevnom odmoru, čistim đubre iza kuhinje. Bilo je veoma prljavo, zatim nastavljam sa čišćenjem bašte, uvek bosonog; da li je to tetanus?…
Mali prst je postao duplo veći, boja mu je ljubičasta. Bolovi postaju sve strašniji. Moram da odsečem prst, ali čime? Moram da zatražim operaciju od Dr P? Ali bolmica je daleko. Lima ne može sama da ode do bolnice. Niko ne može da je odveze čamcem uzvodno velikom i brzom rekom, a ponoć je prošla.
Da li bi trebalo da sačekam jutro? Dugo je do jutra i šta bih mogao da učinim ujutro?
Oh, kakav bol!…To traje više od 4 sata.
Prevrćem se na sve strane. Nijednog momenta ne mogu da ostanem u istom položaju, postajem lud!
Lima priprema oblogu od “dentija” i stavlja je na moj prst, uvija zavojem. Puštam je jer ne znam šta da radim…
Čudno…zaspao sam…od umora, iscrpljenosti ili zato što će tako bol prestati?
Kad god imam bolove, ja zaspim. Tako sam navikao. Zaspim istog trenutka, zato što u toku 24h spavam 4h. Mogu uvek da zaspim, bilo gde, u roku od 2 do 3 minuta. I kad zaspim bol trenutno prestaje. Spavanje je moj najbolji lek. Po našoj kosmologiji, spavati znači nalaziti se na sedmom apsolutnom nebu, pošto ste napustili šest relativnih nebesa. Mislim da je san duži od 6h lenjost. Bog radi dan i noć. Ako je sin Božiji dozvolio sebi da spava, onda je to samo šesti ili sedmi deo njegovog radnog vremena, ne više. Jednom sam, pre oko 8 godina, pokušao da ne spavam. Uspeo sam da radim bez spavanja 57 dana i prevedem jednu izuzetno tešku knjigu sa engleskog “The Meeting of East and West” prof. Nortropa. Original je imao 500 strana, moj rukopis 2.000 strana. Naravno, tokom tog vremena hranio sam se sasvim specijalnim kulinarskim pripremama.
Od svoje 20. godine spavao sam od 21h do 3h; od 50. godine, uglavnom od 22h do 2h; sada kada sam navršio 70 godina, nadam se da ću spavati još manje.
12. januara budim se u 2h. Ne osećam bol…Da li je tetanus nestao?
Skačem iz kreveta i sedam za sto da nadoknadim izgubljeno vreme. Ali, hodanje mi zadaje bol.
Lima se budi u 6h. Iznenađena je videvši me da radim.
Međutim, ni ja ni Lima nismo znali da je bol od juče bio uvertira za strašne tropske čireve…
Lepo je vreme, kao i svakog dana u Lambareneu. Uprkos veoma spuštenom krovu, svetlost ulazi u skromnu sobu stare kolibe u kojoj je Dr Švajcer počeo svoj rad pre više od 40 godina. Pregledam svoj mali prst koji me je toliko mučio prethodne noći. Lima me moli da ga ne dodirujem. Prst je sada tri puta veći; postao je kao balon. Uzimam iglu i probadam ga. Izlazi gnoj i mnogo mi je lakše. Ali još uvek ne mogu da stojim niti da hodam. Kada se uspravim, težina mog tela pritiska otečene kapilare u desnoj nozi i imam osećaj kao da će noga eksplodirati.
Uvijam otečeni i veoma bolni prst dugačkim listom. Obuo sam papuče da bih sakrio stopalo. Hodam na peti, veoma teško, i da bih doručkovao prelazim baštu i stižem do velike pastorove kuće od cigala u kojoj živi čitava njegova porodica. Uz velike teškoće popeo sam se na prvi sprat, koji je prilično visoko.
Pastor i njegova supruga me pitaju: “Šta vam se desilo?”
– Nije to ništa, mala povreda…ili udarac.
To sam ja mislio.
13. januar. Desetak novih otoka kao baloni. Cedim ih, stavljam so i trljam. To boli. Stari otoci postaju čirevi. Skidam ih i pronalazim udubljenja.
– Da li je ova bolest karakteristična za ovu zemlju?, pitam se. Ali, nisam upoznat. Žurim da završim svoj rad. Trebalo bi da ga završim večeras i da ga ponovo pročitam tokom noći kako bih stigao da ga vrlo rano sutra ujutro pošaljem Dr Švajceru, za njegov rođendan.
Kao i svakog dana, od 9h do popodneva, i od 2h do 5h posle podne primam bolesne crnce. Radim kao lud. Lima odnosi stare japanske časopise zaprljane gnojem, krvlju i pere gaze, zavoje i stare peškire koje koristim umesto vate. Baca stare časopise i pere stare iscepane peškire.
14. januara zamolio sam jednog crnca, studenta škole pri Misiji, da odnese moju knjigu “Filosofija medicine Dalekog istoka” Dr Švajceru. Oslobodio sam se posla koji je trajao 90 dana.
Vreme prolazi.
Svakog dana javljaju se novi otoci. Prsti na oba stopala otekli su kao gumeni baloni. Stopala, noge, šake i ruke prekrivene su čirevima i novim otocima. Celu sobu ispunio je odvratan smrad.
Međutim, preko dana uznemiravaju me crni bolesnici. A ja moram da pišem i čitam. Ali, upala mokraćnih kanala uzima sve više maha. Prisiljen sam da mokrim svaka 2h. Napolju je sve toplije i toplije. Dve učiteljice nas s vremena na vreme pozivaju na večeru. Sezona je suše. Crni učitelji mole me da ih uveče podučavam filosofiji i medicini. Moram da idem tri puta dnevno u pastorovu Veliku kuću da bih jeo. Lima je veoma zauzeta u pastorovoj kuhinji u želji da napravi revoluciju u njegovoj porodici, budući da su svi članovi bolesni: pastor boluje od srca i opadanja kose, njegovu suprugu s vremena na vreme bolnički leče od iritantnosti, nervoze i umora; njena starija kćerka (7 godina) nema dobar vid; druga (5 godina) boluje od poliomijelitisa; najmlađa (4 meseca) nema apetit, povraća mleko u prahu i neprekidno vrišti itd itd itd.
Iznenađenje. Jednog dana saznajem da su ovi čirevi, u stvari, tropski čirevi. Umreću za nekoliko nedelja. Jedna je već prošla…Međutim, moram da potvrdim opis ove bolesti zapisan u “Tropskoj medicini” Dr Čestermana. Ne bi trebalo da se izlečim pre nego što ispitam, do kraja, sve detalje ove bolesti. U suprotnom, ne bih bio kadar da lečim moje crne prijatelje.
Druga nedelja, bolest se strašno pogoršava.
Treća…
Četvrte nedelje ekstremno jaki bolovi izjedaju mi celo telo. Više ne mogu noću da spavam…Ne mogu više da hodam…Postao sam živi leš kojeg glođu, buše i deformišu nevidljivi mikrobi. Moje telo je postalo lopta trulog mesa, prekrivena gnojem i krvlju, iz koje se širi odvratan smrad. Svi nokti sa oba stopala su mi otpali.
28. januara, u ponoć, veliki pacov glođe moje stopalo. Učinilo mu se kao komad trulog mesa.
Vreme je da počnem da se spasavam. U suprotnom, pacovi će mi oglodati noge, a zmije i boe podeli će i progutati ostatak mog tela. Čujem ih svake noći…
Ne mogu da umrem. Moram da spasem milione i milione naših crnih braće i sestara.
Tropski čirevi su ekstremno jin bolest, mora se smanjiti upotreba svega što je jin u ishrani. U poređenju sa hranom u bolnici, hrana u protestantskoj Misiji mnogo je siromašnija. Od 1. januara Lima je potpuno promenila ishranu u pastorovoj kući. Ali, nažalost nema integralnog pirinča. Prinuđena je da angažuje momke-studente koji ručno ljušte, zrno po zrno, siroti domorodački pirinač. Potreban je ceo dan da bi se dobila mala količina integralnog pirinča koja je potrebna za malu Kristinu.
Nemamo nijednu normalnu namirnicu. Da bismo otišli čamcem do susednog malog mesta uzvodno ili nizvodno velikom rekom, potrebno nam je najmanje pola dana. A tamo se može naći samo nekoliko konzervi ili krompir, prispeli iz Francuske avionom.
Ništa više.
Srećom, iz Njujorka avionom stiže mali paket. Jedan od mojih starih studenata, koji se tamo nalazi, poslao mi je 1 kg prženog integralnog pirinča i nekoliko šljiva “umeboši” (japanska šljiva konzervisana u soli tokom više o 10 godina). Uz jin ide i jang. Posle kiše dolazi lepo vreme. Patnja nije ništa drugo do početak radosti.
Odlučio sam da se izlečim za 10 dana. Šta biste vi uradili na mom mestu? Nalazite se u džungli. Nema nijedne apoteke, prodavnice, niti lekova. Nema ni vode iz česme, ni struje. Napišite odmah vaš odgovor na listu hartije, a potom pročitajte ono što sledi. Tako ćete nešto naučiti. Ispitaćete vaše razumevanje Principa Jedinstva, oslobađanje najvišeg rasuđivanja.

Pre spavanja uzimam više desetina grama soli. Ne pijem ceo dan. Ništa više.
Lima je takođe obolela. Svakog drugog dana odstranjuje ispod noktiju na stotine jaja tropskih buva. Takođe je obolela od tropskih čireva. Ima dva ili tri čira na rukama. Međutim, u knjizi “Tropska medicina” Dr Čestermana napisano je da žene ne obolevaju od ove bolesti. Nije istina. Mislim da rezumete zašto.
So je život, to je vitalnost.
Odnos K/Na u ćeliji i vanćelijskom prostoru.
Od 1. do 3. februara bio sam potpuno nepokretan i pomišljao sam na svašta…Ali, koliko bih bio srećan da mi je neko poslao paket “teke” ili “misa”…Izuzetno je teško asimilovati so. So unesena u većoj količini u međućelijske kanale nije dovoljna da bi promenila udeo K (kalijum) u ćelijama. Uostalom, to je mučno.
ah! “Teka”! “Miso”! “Kinpira”…i “denti”!…
Mnoge misli prolazile su mi kroz glavu. Napisao sam stotinu strana na japanskom, nešto kao testament..Šteta je što nisam imao vremena da ih prevedem.
Na kraju krajeva, ako ne osetite tu bol i muku tropskih čireva, ako niste pokriveni gnojem i krvlju i ako vas nije žive glodao pacov, ako niste duboko potopljeni u taj odvratan smrad, nećete znati da kažete da li osećate “sentimentalnu” simpatiju ili sažaljenje prema crncima. Dr Švajcer to zna.
Ali, nije dovoljno samo osetiti ove bolove. Izbeći bolesti pomoću ovog ili onog instrumenta je sam kukavičluk! Časnom čoveku to nije dozvoljeno. Naročito ne jednom “samuraju”! Potrebno je prevazići bolest i pobediti je bez ubijanja mikroba. Odnosno, dopustiti mikrobima da spokojno žive. Nije dozvoljeno ubijati da bismo se zaštitili i to nije pravedno. Ako vas ubiju, a pridržavate se kosmičkog poretka, znači da ste prost daltonista koji ne poseduje viziju. Sami ste se ubili ili ste već bili mrtvi. Jednostavno, vi ste samo “trula šunka”. Ne zaslužujete život, tu veliku radost: Eden (Raj)…
Od 30. januara nemam više novih oteklina. Čirevi se iz dana u dan sve više suše. Bolovi se smanjuju…Čirevi su savladani. Bolest je prošla. Mikrobi polako napuštaju moje telo. Kako su mudri!
4. februara u 16h čuju se glasni povici koji odzvanjaju džunglom:
– Veliki doktor! Veliki doktor!
Ustajem iz kreveta. U daljini, na velikoj reci vidim čamac koji dolazi. Stiže Veliki doktor! Ali ne mogu da siđem do plaže da bih ga dočekao. Nizbrdica je suviše strma i dugačka za mene.
Sve hrle ka plaži, studenti, studentkinje, pastor i njegova supruga…Čamac stiže, njime upavljaju leprozni crnci. Veliki doktor sa suprugom izlazi iz čamca.
Kakva sramota! Ne mogu čak ni da izađem iz kolibe!
Veliki doktor dolazi do stare kolibe i uzvikne zapovednim glasom.
– Pokažite mi vaše čireve.
– Nije to ništa, gospodine Dr Švajcer…
-Pokažite mi vaše čireve…
Ne mogu se izvući. Pokazujem mu desno stopalo, koje je manje zahvaćeno i više izlečeno.
Doktor ništa ne govori. Gleda moje stopalo. Ne dodiruje ga.
– Morate odmah da odete, reče odsečno posle apsolutne tišine.
– Ne može se izlečiti, Dr Švajcer?
– Nemoguće! Odmah odlazite!
Iznenađen sam, ne znam šta da kažem. Bezuspešno tražim reči.
– Ali…
– Nemoguće! Odmah odlazite! ponavlja glasnije.
– Ali možete da mi objasnite kako da izlečim ovu bolest, zar ne?
– Ne! To je nemoguće! Uostalom, više ne možete ovde da ostanete! Misija je siromašna!
– Ali, ja sam došao da bih pokazao kako se bolest može izlečiti pomoću…
– Ne! To nije moguće! Vi ne znate ništa o toj bolesti. Mislite da ste ovde naučili mnoge stvari. Ali ono što ste naučili zanemarljivo je u odnosu na ono što ne znate. Afrika je velika. Morate odmah da odete!
Svaki put kad sam pokušavao nešto da kažem, moje reči, moj glas bili su smrvljeni, ugušeni. Ne mogu dalje. Trudim se najbolje što mogu.
– Ali, ja…moram…izlečiti…
– Nemoguće! Odmah odlazite! ODMAH ODLAZITE!
– Ne postoji nikakav način za izlečenje, Dr Švajcer?
– Ne! To je nemoguće!
– Dobro…onda, ja ću se sa…

– Ne! NEMOGUĆE! ODLAZITE! Ne može se ništa učiniti! Od početka niste poštovali moje preporuke. Svi ih poštuju…Moraju se nositi duple čarape ispunjene jaodoformom.
Počinje da pridikuje. Ćutim, jer sam od rođenja vrlo jin. Slušam ga. Dugačka pridika…Smrvljen sam svaki put kada pokušam brzo da odgovorim. Želeo sam da kažem kako bi trebalo objasniti milionima crnaca da se mogu, kao i njihovi očevi, dobro osećati bez lekova, jer su siromašni. Ali, to nije bilo moguće. Voleo bih da doktor shvati da su svi crnci, ili skoro svi koje sam sreo u bolnici i van nje, manje više protiv njega. Revoltirani su zato što broj bolesnika sve više raste. Svi oni koji su jednom hospitalizovani do kraja života više ne mogu biti slobodni. Amputira se, obogaljuje. Mnogi su više od 3,5 i 7 godina u bolnici…Ne mogu više da izađu.
Uzalud. Ništa ne mogu da učinim sa mojim siromašnim francuskim.
Na odlasku, doktor još jednom ponavlja: “Odmah odlazite!” Ali, kao prvo moram da se izlečim. Ne mogu da hodam. Da li zaista moram da odem? Došao sam da bih mu objasnio medicinu i filosofiju Dalekog istoka jer za njega kažu da je “čovek veka”. On je najveći pacifista. Insistira na uvažavanju života, ne voli da ubija, čak ni mikrobe…Ako bude razumeo Princip Jedinstva kosmičkog poretka, moći će da spase svet. Moram sve da mu dam. Da, ako mi dozvoli i ako me zamoli, ostaću do kraja života u Lambareneu…
Da bih ostvario ovaj san došao sam ovde nakon što sam prebrodio nesavladive poteškoće, više puta rizikujuči svoj život i nakon što sam potrošio više miliona franaka. Bilo je to skoro nemoguće…
I tako, dok sam se nalazio izgubljen u dubini svog zaprepašćenja i u tužnim i usamljenim mislima, uzdrmao me je Limin glas:
– “Nemoguće”? Više puta je rekao “nemoguće”, zar ne? Da li je to istina?
– Čula si ga?…
– Onda ne preostaje nam ništa drugo nego da mu pokažemo naše potpuno izlečenje. Videće i pitaće nas kako smo izlečili ovu bolest koja se “ne može izlečiti” i razumeće…Nije pročitao tvoju knjigu?
– Da, rekao je da je celu pročitao…
– I onda, nije dao svoje mišljenje?
– Nije razumeo, čini mi se po njegovom ponašanju i rečima…
– Onda moramo da mu pokažemo naše potpuno izlečenje. Zar ne? Nije to ništa, ti tropski čirevi. I ti i ja se osećamo bolje. Zašto ne bismo mogli da se izlečimo? “Sve što ima početak, ima i kraj”, zar ne?…Moramo da se izlečimo. Očigledne činjenice su moćnije od reči. Ako ne razume tvoj francuski, razume će tvije izlečenje. Nisi izgubio hrabrost?
– Da, tačno je. Ne preostaje nam drugo nego da mu pokažemo. Stvarnost će mu bolje pokazati od mog francuskog…
Bolničko osoblje nije razumelo, niti se interesovalo za medicinu Dalekog istoka. Ali, Veliki doktor će razumeti. Morao bi da razume. A ako bude razumeo, radićemo do kraja života ovde. Da, ja ću raditi u kuhinji sa sirotim, nesrećnim bolesnicima. Oni znatiželjno počinju da posmatraju ovu malu Japanku koja neumorno radi u kuhinji i ne znoji se, dok se oni veoma mnogo znoje; ja sam teška 38 kg sa sve odećom, a oni su dva puta teži i dva puta umorniji…Moramo da im pokažemo…
Ulazi pastor. Zadužen je da nas istera što pre. “Odmah odlazite” i on ponavlja.
Molim vas, gospodine M., sačekajte još jednu nedelju. Pokazaću vam čudo…i otići ću zauvek…
Ne insistira zato što je cela njegova porodica već spasena: njegova supruga više ne vrišti i njen nervozni glas više ne odzvanja po celoj džungli, a učitelji i studenti su veoma zadovoljni; čak i M. D., direktor škole o tome priča; pastorova kosa više ne opada, nestao je umor; naročito se bolje osećaju njegove tri ćerke: Fransoaz je mudrija; Ana više ne pada, peva i vesela je; mala Kristina, koja nije volela da pije zašećereno mleko, iz prvog puta je popila celu flašicu mleka od integralnog pirinča, više ne plače, dobra je i lepo spava. Smeje se kad joj se Lima približi. U više navrata joj je ukvasila haljinu mokraćom…
Pastor se ljubazno povlači, ali ne veruje da će videti “čudo”…Sačeka će najmanje nekoliko dana.
Sutradan, još jedno iznenađenje. Rano ujutro, šestorica krupnih crnaca ulaze u moju sobu sa torbama i paketima. Doneli su sve moje stvari iz bolnice.
– Ali, zašto moje lične stvari?…
Svi crnci su tužni i sramota ih je. Jedan id njih mi objašnjava da je tako naredio Veliki doktor…ali oni nas vole, ne žele da odemo. Oni slede moje dijetetske preporuke u nadi da će se osloboditi svoje sudbine, zatvora za čitav život. Svi su oni jadni bolesnici. Njihova stopala i ruke su već paralizovani ili načeti…
Ostali smo sami, sedimo među tolikim stvarima i paketima.
– Na kraju krajeva, isterali su nas?… Kakva grubost!… Pokazali su nam vrata. Moraćemo da spavamo u džungli.
Na moje novo iznenađenje, Lima ne plače. Njene oči su postale sjajnije i pokazuju gvozdenu volju. Čudno je to za jednu tako krhku ženu, naročito u afričkoj džungli. Ona je prijatna, barem naizgled. Kaže:

– “Veće lice, veće i naličje”, zar ne? Ovo su nam najveći problemi otkako smo otišli iz Japana. To znači da smo sasvim blizu najveće radosti. To je sigurno. Pogledaj. Tvoje telo je načeto, smrvljeno i prekriveno gnojem i krvlju; naše stvari su ispreturane. I štaviše, sirotog Žorža je isterao Veliki doktor, doktor koga je on najviše cenio u celom svetu… Iznenađenje, prevara, potpuno razočarenje, ali ti još nisi izgubio nadu?
Teškoće su zapalile neugasivi plamen u toj maloj i krhkoj ženi. Čudna stvar.
Posle tri dana prelazim baštu i penjem se uz velike stepenice pastorove Velike kuće. Sve su iznenađeni videvši me da hodam. Zar ovo nije mrtvac koga sahranjujemo?
Pokazujem moje čireve. Nema više gnoja ni krvi koja curi. Celo telo mi je suvo i glatko.
– Izlečeni ste! Ali to je neverovatno! Da, rekli ste mi da ću videti “čudo”… ali ovo…
U poseti je bio mladi doktor iz bolnice koji je u početku, tokom jedne nedelje, vrlo striktno sledio moje dijetetske preporuke. Došao je da vidi da li sam mrtav.
Čekao sam još nekoliko dana da me Veliki doktor pozove u bolnicu, da me ispita da li sam se zaista izlečio. Ali, niko ne dolazi, ni gospođa Ema, niti njen bolesni sin crnac.
10. februar. Lima i ja odlazimo čamcem. Izlazim na plažu i prolazim putićem prema kući Velikog doktora. Mnogo je crnaca koji nas radosno pozdravljaju.
– Oh! Doktore, vratili ste se! Ostaćete duže ovog puta, zar ne? Čekali smo vas…
– Bolje vam je? Tim bolje. Ne pijete više?…
– O ne, doktore, nijednu kap! Pogledajte! mnogo mi je bolje… Ostajete sa nama? Izgradićemo drugu bolnicu za vas, kao što smo sagradili i ovu…
– To zavisi. Ako mi Veliki doktor dozvoli!…
– Bravo!!! Svi viču u glas.
Veliki doktor nas iznenađeno gleda. Ne dodiruje moja stopala koja mu pokazujem. Ništa ne govori. Vrlo pedantno pregleda Limine ruke na kojima je bilo dva ili tri čira. Ali, ne govori ništa. Udaljava se. Ne čujem nijednu od reči koje sam očekivao od njega: “Kako ste se izlečili? Čime?… Možete li izlečiti sve ove “neizlečive” bolesnike?” Itd. Već suprotno tome:
– Kada odlazite? , pita me nonšalantno.
– Uskoro… , prinuđen sam da ovako odgovorim.
– Želite li da večerate sa nama? Ne žurite se?
– Hvala puno, ali moram da se vratim u Misiju u Adende, čekaju me.
Ne mogu da jedem tako skupo, luksuzno i naročito štetno evropsko jelo, među milionima crnaca koji jedu veoma siromašnu hranu i koji veoma pate.
U Adendeu očekujem pismo Velikog doktora da me pozove… Strpljivo. Dan, dva, tri, pet… deset…trinaest…
23. februar. Tužnog srca odlazimo avionom za ognjem i mačem opustošeni Alžir, gde nas je moj duhovni brat Gabrijel, koga još uvek nisam sreo za njegove 63 godine, već tri godine čeka da bismo proveli 3 dana u Bužiju.
Ah! Moj siroti francuski, koji sam učio u Japanu, nije mi dozvolio da objasnim praktičnu dijalektiku, matricu čitave civilizacije, filosofije i religije Dalekog istoka najvećem svetskom pacifisti. Kako je to tužno! Moja velika nada je nestala… Mogu li da nađem neku drugu?
Prelećemo Saharu po mesečini. Ne mogu da zaspim… Mislim na moje sirote braću i sestre, tako časne, siromašne i nesrećne, koji svakodnevno umiru… u džungli blještavoj od zelenila… zbog jedne predivne civilizacije koja im nameće svoje načine mišljenja i življenja…”
Žorž Osava
Još davno, kada sam imao oko 19-20 godina, pročitao sam u nekom novinama aforizam jednog humoriste koji je rekao: “Poznati ljudi su oni koje volite dok ih ne upoznate!” Srećom, nisu svi takvi, ali to je najčešći slučaj. Na ovu definiciju me je podsetio pređašnji tekest gospodina Osave u kome možemo sasvim dovoljno da se upoznamo sa ličnošću Dr Alberta Švajcera, čoveka koji je dobio Nobelovu nagradu za zalaganje za mir i humanost. Kasnije je potrošio sam novac od nagrade na svoj medicinski rad i “pomoć” obolelim crncima. Lepo i humano. Samo u svemu tome mi se nameće nekoliko važnih pitanja. Jedno od tih je: “Kakva je to pomoć tom narodu kada po celom selu možete videti osakaćene ljude sa amputiranim nogama i rukama i ne mali broj mrtvih koji nisu uspeli da se izvuku?” Nedavno sam “naleteo” na jednosatnu emisiju o toj klinici u džungli. Obratio sam posebnu pažnju na stanovnike i pacijente, a svi su pacijenti. Video sam potpuno istu sliku kako je Osava opisao još 1955. godine. Drugo pitanje je kakav to čovek, doktor i najveći svetski pacifista treba da bude da bi tako hladno prešao preko očiglednog dokaza da se te strašne tropske bolesti mogu izlečiti za samo nekoliko dana, a bio je očevidac. Da li njegova taština i licemerje vrede toliko upropašćenih života. Mislim da bi i čovek zaostao u razvoju u takvom slučaju rekao: “Pa šta to uradi, brate i kako si s izlečio?” Pogotovo što stalno slušamo da se neprestalno radi na usavršavanju medicine za dobrobit pacijenata, a s druge strane vidimo sve više bolesnih, sve više novca je potrebno za “lečenja”, a hirurzi ne prestaju da masate noževe!
Veliko poshtovanje za ‘autora’, tj. mog velikog i dragog uchitelja, i za sve koji uchestvuju na ovom sajtu. Ostavio bih svoj komentar na ovaj tekst, ne sa namerom da zapocnem neku diskusiju, ali mozda ce to biti neizbezhno. Medjutim, uzevsi u obzir da se radi o dobrim i korisnim stvarima, nije onda ni lose.
Ne volim da se pravim pametan niti da izrazhavam neke svoje teorije o chovechanstvu, posebno ne ovako javno, ali moram sad da kazhem da meni ceo ovaj nash Svet deluje kao jedna gomila dece, koji se tu igraju u jednom vrticu. Pa, neki su tako tvrdoglavi te ih tabozh pogadja kad im neko drugi preporuchi neki pametniji nachin za neshto, ili pomoc. Pa, se za te ljude kazhe da su ponosni i samoljubivi… Vece gluposti nema, nego verovati da su oni takvi.
Pa, ja od sebe nisam sreo veceg narcisa niti choveka koji vishe voli sebe. Miliji mi je moj nokat nego pola chovechanstva. A, opet ja cu bash iz tih crta mog karaktera i da saslusham i odmah da prihvatim neshto pametno kad mi neko preporuchi. A, iako ne kapiram da je pametno, nema veze prihvatam odmah a posle cu ukapirati.
Ma, prava deca. Neshto se ljutimo, ovi jedni bi da pomognu, ovi drugi se ljute, treci samo smishljaju kako da napakoste nekome, itd itd…
Taj bolesni doktor, kome je izgleda sve u zivotu postalo to sto je bio na naslovnoj strani magazina ‘Time’, ne sme sad da prihvati da je svo vreme gresio, i da prizna da postoji bolji nachin za neshto tj. da uopste i postoji nachin da se neshto lechi, jer mu je teshko da prizna da neshto nije znao?
Pa, Sunce ti iskompleksirano…zaboli mene za ‘Time’ magazin, i za sve te stvari i blagodati koje je chovek smislio, jer cim ih je chovek smislio, znachi da su po nekom mom shvatanju te stvari ispod njega, tj manje vazhne.
Uostalom, takvi ljudi se ponashaju kao da je kriminalno delo predomisliti se i saznati neshto novo… Pa, i on je jednom vrshio nuzhde u gace, pre nego sto je nauchio da ide u toalet, i sad se stidi da nauchi neshto novo… A, onda iz tih svojih patetichnih zabluda bude odgovoran za smrti ko zna koliko ljudi… Pravi bogalje i ljude kojima se zivot svodi na lezhanje u bolnici…
Nestashna deca, a opet tako veliki monstrumi…
Nishta u zivotu nije sigurno i stalno, kao ni jedna definicija o istom, ali kad se tu negde nudi neki bolji i pametniji put, ja cu ga prihvatiti pa i nek pogreshim. Ko zatvara sva vrata i prozore i rushi sve mostove da bi bio ‘siguran’ od zivota, postaje grob sahranjen sa tim svojim bednim zivotom i kvazi samoljubljem, i tu mu dzabe ‘Time’ magazin, na cijim koricama bi me bilo sramota da se nadjem sa podochnjacima od po kilo oba, smezhuranim nateklim nosem, i sveukupnim ocajnim izgledom. Zdravlje = lep izgled, ko sto reche u jednom trenutku i gosn. Osava – to bi i mentalno zaostalom coveku trebalo biti jasno.
Sa druge strane, lichno iz ovog teksta dozhivljavam dosn. Osavu kao nekakvog hodochasnika i viteza, koji se poput nekog kamikaze, chiji simbol i jeste jedan drevni samuraj chini mi se Kusunoki Masashige oprosticete mi ako sam pogresio, sam baca u ponor problema, bolesti i opasnosti. Sad, to je naravno podvig vredan divljenja, sa tachke gledishta samurajskog kodeksa, a i sa mnogih drugih, ali opet sam sebi ne bih tako neshto mogao da priredim. Nisam ni jednog trenutka doveo u pitanje istinitost tih uzasnih detalja, naprotiv, mislim da je verovatno i izostavio neke najgrotesknije stvari koje su mu se deshavale tada. Medjutim, sam taj pristup, na taj nachin pokushati da neshto pokazhes nekome mi se chini previshe ekstreman u jednom pogledu, a opet sa druge strane previshe blag tj. kako je on sebe opisao: “…od rodjenja sam prilichno Jin…” time zeleci da opishe nachin na koji se ponasha u drushtvu, sa sagovornicima i uopste kako postupa. Lichno, nikada ne bih imao takve porive, da tako neshto uradim. Pokushavam da shvatim da se on tom doktoru divio, ali to je ipak bio samo detinjasti pokushaj da se sagradi neki most prema nekome, ko uopste nije takav kakvim ga je gosn. Osava zamisljao. Tu mu je bila prva greska, sto je uopste pravio od njega bilo kakvu osobu, pre nego sto ga je upoznao. Mislim da se, iako se ogromna mudrost moze izvuci iz celog iskustva, gosn. Osava ipak nije poneo mudro.
Naravno, ne zelim nishta da osudjujem, jer svako ko je ikada zeleo da uradi bilo sta, pa pogotovu chasno, u zivotu mora shvatati da se tu razmislja u hodu i da tog trenutka cela realnost postaje bojno polje, te da su putanje i ishod do samoga kraja nepoznati i neochekivani, kao i stranputice kojima se moze krenuti u svakom trenutku. U zivotu sam pravio grozne gluposti, i nikako ne zhelim da nekoga osudjujem, vec zelim da pokusham da nauchim neshto bas o tome, sto me oduvek muchilo i sto mi se chini nedokuchivo.
Dakle, ja bih lichno bio srecan i ziveo kao sto zivim sad. makrobiotika mi je pruzhila tolike mogucnosti i pristup lepoti i svetlu zivota, kakvu neko ni ne sanja. I ja ne bih to zrtvovao da odem i pomazem nekome ko nece ni da chuje za neshto drugo. Eh, sad…odmah se postavlja to pitanje- da nije bilo tih i takvih, nazvacu ih budalastih, postupaka ja ne bih ni znao za makrobiotiku…
kako sad tu odluchiti sta i kako? Lichno sam veoma tvrd na pruzhanju ruke takvima, kao sto je takav doktor, uzmimo u obzir da je i on na neki nacin bio pacijent gospodina Osave. Osava je zeleo da mu izlechi te komplekse, zrtvujuci velike stvari iz svog zivota, pa skoro i svoj zivot. naravno, posto je majstor makrobiotike, nije mu zivot bio u opasnosti…to biste mozda rekli, ali mogao ga je neko ubiti jer se radi o teskim stvarima, o okretanju chovechanstva dalje od medicine, koja je unosan posao… Opet kazhem, da nije takvih ‘budalastih’ postupaka, ja ne bih znao za makrobiotiku. Majka bi mi sada verovatno bila mrtva, ja bih bio zadrigli, procelavi, ruzhni polu deda od 28 godina, i ko zna josh sta. Ovako sam sve suprotno od toga, a i moja majka. Da se ne hvalim sad ovde, ali ne zelim ni da krijem da sam narcis, he he.
Kako postupiti? Sa druge strane, ko god je nekome pomagao u borbi za zivot, pa u tome i uspeo, sigurno zna da je osecaj neverovatan, i da se u toj borbi iz nekih nepoznatih izvora dobija neverovatna snaga i sposobnost… U kojima sam opet par puta uzivao… Sta izabrati? Kako postupiti? Da li biti ratnik, heroj, casni samuraj, ili biti monah, skromni vidar, i biti neke bitke na drugim poljima…? Ili pak, pokushati objediniti sve to, voditi se po svom osecaju, po instinktu koji se uz makrobiotiku oslobadja i pospeshuje… Lichno biram tu trecu opciju, ali sa tendencijom ka izbegavanju tih i takvih sukoba.
Mozda je baksuzno, ali da sam ja bio na Osavinom mestu, ovaj pravi ja sada verovatno ne bi imao ta znanja…
Izvinjavam se na predugachkom komentaru, i hvala na ovoj prilici i pazhnji.
Iskreno vash: -Shef Sale
Dragi Sale!
Uvek si bio zahvalan i temeljan učenik. Uspevao si sve da razumeš, pa si to opet dokazao ovim komentarom. I od takvih ljudi kao Doktor ima šta da se nauči: da ne budemo takvi!
Prijateljski pozdrav tebi i tvojoj majci!