Kome se može pomoći?

Tekst treba da se nadoveže na prethodni i osnovni pod nazivom  “Kategorije neizlečivih ljudi”. Nadam se da će ovo što sledi pomoći mnogima da razumeju sebe tj. da vidite da li ste uopšte pravi kandidat za makrobiotički život, i da znate (ako ste stekli dovoljno znanja da možete nekoga da savetujete) kome se može pomoći, a kome ne i na koji način.
      U početku, a naročito kada sam za nekoliko godina ovladao priličnim znanjem o makrobiotici i proverio delotvornost na meni i mojoj porodici, onako oduševljen sam pričao skoro svima o zdravlju i delio savete, tako da sam nekima bio i dosadio. A nešto me je teralo da pričam jer oko mene nisam mogao da vidim skoro nikoga zdravog. A i ako je neko naoko dobro izgledao, video sam, koristeći dijagnostiku, da će za neko vreme oboleti, a znao sam i od čega. To se kasnije uvek i obistinilo. Kako je skoro rekao Lane Gutović, poznati srpski glumac i komičar: “Medicina je toliko napredovala, da više nemate zdravog čoveka!”
      I tako, to je bila moja prva greška. Koliko god da vam je stalo do ljudske sreće i zdravlja, a znate da možete da im pomognete, vaša je dužnost samo da im ukratko napomenete da postoji spas. Dalje treba prepustiti onome kome je pomoć potrebna. On treba da se zainteresuje i bezmalo da moli da mu se pomogne. Da pita i da bude uporan. Tako dokazuje sebi i vama da mu je stalo do zdravlja (ili do zdravlja njegovog deteta). Ovo se odnosi na manju decu, jer vrlo često, odraslo dete ne želi da posluša roditelje. Dakle, niko se ne može na silu lečiti. kalimero_36910
      Ovde se javlja jedna jako teška stvar, a to je da oni najbliži, do kojih vam je najviše stalo, skoro po pravilu vam neće ništa verovati, niti će vas shvatati ozbiljno. To je razočaravajuće, pa se čovek onda zapita: “A šta će meni zdravlje kada su mi deca bolesna?” Ili bračni drug ili roditelji. Ali treba biti jak i razuman pa se setiti da ako se i vi razbolite, niti ćete moći nekome da pomognete, niti ćete takvi biti nekome potrebni. Od sažaljenja nećete imati nikakve koristi … samo štete.
      Mnogo puta su mi dolazili ljudi u ime nekoga svog koji je bolestan, a da taj bolesnik čak i nije obavešten. To je sasvim pogrešan pristup, a ja sam više puta “naseo” želeći da pomognem i ne razumevajući da to tako ne ide. Kada odem u kuću kod takvih, bolesnik je najčešće ljut, uvređen i zbunjen zato što mu se radi “iza leđa”, a ja se osećam kao kasapin kojeg je neko pozvao da mu zakolje neku životinju. Zbog brige i dobre namere ljudi su mi pričali svakojake priče u stilu: “Ma hoće on (ona) sve da prihvati … može on sve da jede, nije izbirljiv … jak je on i stalo mu je do zdravlja … mora će da posluša kad mu ja kažem … i sve u tom stilu.” Na žalost, u 99% slučajeva nema od toga ništa.
      Kada su ljudi na neki način prisiljeni, rizikujete da se pridržavaju saveta samo donekle (što nije dovoljno) ili da se pridržavaju neko kraće vreme pa posle da napuste makrobiotiku. A onda, kada im bolest uznapreduje, možete ispasti glavni krivac zato što bolesnik nije otišao kod lekara ili što je napustio savete lekara da se zrači ili operiše.
      Sve u svemu, lečenje makrobiotikom mora biti na dobrovoljnoj bazi i prihvaćeno sa oduševljenjem i odgovornošću, pa se tek onda možemo nadati dobrom ishodu. Uostalom, i kod lekara se ide dobrovoljno. Evo dva primera koji se odnose na predhodne rečenice:
      – Pre 2-3 meseca pozvala me je komšinica zbog ćerke koja je mlada (oko 26 god.), razvedena i ima malo dete. Pored toga, postavljena joj je dijagnoza raka materice i predložena operacija uklanjanja velikog dela materice (koliko je zahvaćeno rakom). Naravno, majka je rekla da sam ja pozvan i da ona mora da se pridržava makrobiotike ako želi da joj bude dobro i da očekuje da će ona to sve prihvatiti. Sve se desilo kao što sam i očekivao: ćerka je prvih pola sata našeg razgovora (između majke i mene) na računaru igrala neku igricu, zatim, na grdnju majke se pravila kao zainteresovana za moju priču jedno 10 min., a onda ustala i rekla da mora da ide do grada. Kada je izašla na vrata, njena majka je rekla, veoma razočarana i iznervirana: “I šta misliš, gde je ona sada otišla?” Otišla je kod manikira da joj se nacrtaju slike na noktima!” Sledeća dva dana je pojela 1-2 makrobiotička obroka i otišla sa prijateljima na more da iskoristi vreme pre zakazane operacije.
      – Predhodni primer je za “Ginisa”, ali ovaj je još luđi. Prijatelj iz komšiluka me je pozvao da odemo u grad udaljen oko 200 kilometara od nas, kod njegove sestre i zeta. Imali su sina od 17 god., prilično uhranjenog, koji je imao  bubrege koji su jedva radili: desni je bio sasušen, a levi je bio nenormalno uvećan. Bili su više puta u Beogradu na klinikama i predloženo im je da mu se transplantiraju oba bubrega, jer nisu imali načina da to izleče. Odlučio sam da ponesem makrobiotičku hranu za bar 20 dana (kao poklon), dok se oni ne snađu. Tada su počeli događaji za koje nisam ni sanjao da su mogući. Otac porodice je bio veoma dobar, srdačan čovek koji me je dočekao kao Boga. Saznao sam iz razgovora da je, kao građevinac, većinu vremena provodio u Rusiji na radu kako bi izdržavao porodicu. To je bilo 1998 godine, vreme bede, sankcija i pred bombardovanje Srbije i Crne Gore. Godinu dana ranije im je umrla ćerka od 21 god. iza koje je ostala mala beba od desetak meseci. Umrla je od leukemije. Znači, ostao im je predhodno pomenuti sin i starija ćerka, koja je takođe imala većih zdravstvenih problema. Otac je imao srčana oboljenja, a majka je bila kao biljka. Hteo sam da dođem do odgovora, zašto su svi u tako lošoj zdravstvenoj situaciji. Obzirom da sam ostao 3 dana, imao sam vremena da sve sagledam u pravom svetlu.
      Posedovali su veliku baštu koju su obrađivali, ali u njoj je gajen samo kupus i ogromne količine paprike. To sam i iskusio kroz obroke: čitavih tri dana, za doručak, ručak i večeru smo jeli paprike na pet načina i svinjske šnicle! Pet načina spremljene paprike za svaki obrok: kisele paprike iz turšije, punjene sušene paprike, ljute paprike, pržene paprike sa jajima i pečene paprike sa belim lukom! Uz šnicle su služili ajvar od crvenih paprika. Naravno, sve to je bilo prepuno svinjske masti i ulja. I poneki krompir. Imao sam osećaj da ću žestoko da se razbolim. Treći dan sam pitao da li su sve te  “đakonije” zbog mene pripremljene. Odgovorili su da se oni tako hrane oduvek. Postalo mi je čudno kako su uopšte bili živi pored tako glupe ishrane i ekstremnog jina i bilo mi je jasno zbog čega im je ćerka umrla od leukemije (ekstremni jin je uzrok leukemije). Treći dan je bilo vreme da počnem da im spremam obroke kako bi shvatili kako izgledaju makrobiotska jela. Opet šok za mene! Kada sam hteo da spremim supu od luka, šargarepe i celera, majka je rekla da oni nikada u životu nisu jeli bilo kakvu supu i da nikada nisu upotrebljavali luk ni šargarepu, a celer ne znaju šta je! Onda smo, njihov otac i ja, krenuli na pijac u nabavku. Tamo opet šok! Ni prodavci nisu znali šta je celer. Jedan je pitao: “Jel to ono belo?” Šargarepu smo našli samo kod jednog čoveka. Za rotkvu je jedan rekao da misli da je video na jednoj tezgi, ali prošle godine. Došavši kući, spremio sam supu. Onda je ušao sin koji je spavao do 14 h. i užasnuto rekao:”Šta je ovo? Supa? Pa ja to nikad nisam jeo. To ja ne mogu da jedem”. Nije hteo ništa da proba od jela. A onda se setio da su mu je potreban auto! Tražio je od oca da mu da 100 DEM. da kupi “Fiću”. Bilo mi je neopisivo žao oca koji je zadnje pare dao da dočeka šuraka i mene i koji je kroz suze objašnjavao sinu da nema novca i da nije ni pametno da kupuje automobil, jer je par meseci pre toga vozio tuđi auto, bez dozvole i da mu je zabranjeno polaganje u narednih godinu dana. Sin je tada, vrišteći od plača, rekao da, neće da se leči (a nije ni mislio) i neka umre ako ne može da dobije auto. Zaključao se u svoju sobu i plakao 24 h. i više ga nisam ni video. Posle godinu dana sam pitao komšiju kako su njegovi i čuo da je otac umro od infarkta. Siroti čovek: imao je ženu koja je spremala samo papriku čitav život, sina budalu i ćerke koje su se snalazile kako su navikle i umele. Takve poraze nije mogao da izdrži! Divan čovek, ali jedini koji je vredeo u porodici.
      I još jedna kategorija ljudi kojoj ne možete pomoći. To su osobe koje nemaju dovoljno vere u prirodu (samim tim ni u Boga). Njihove izjave su uglavnom slične: “Rekli su mi lekari da nije sigurno izlečenje, ali idem ja da završim ono što su mi preporučili (hemoterapija, operacije, itd.), hormonske terapije … pa ako mi niko ne pomogne, doći ću kod Vas. Logično, nije naše da nekoga sprečavamo da uradi sve ono što smatra da je potrebno. Svako je odgovoran za svoj život. Ali, to predstavlja totalan bezobrazluk! U prevodu to znači: “Sve ću da probam; pre nego što dođem kod tebe, a kada me svi otpišu, eto mene. Pa sada vidi šta ćemo da uradimo da se ja spasem!
      Takve osobe je najpoštenije odbiti, jer one i ne veruju u Vas. Više to liči na očajnički potez poslednjeg pokušaja i prebacivanja krivice na drugoga. Opet u prevodu: “Rekao si da možeš da pomogneš, ja radim šta ja hoću, a sada uradi šta si obećao!” Nepošteno do kraja!
      Na bih da mnogo širim temu. Mislim da je razumljivo.

3 Comments - Write a Comment

  1. Odlican tekst, i veoma istinit. Bila sam u situaciji da pomazem ljudima da se oslobode opterecenja koja sam ranije i sama imala, medjutim, koliko god oni delovali zeljni pomoci i izlecenja, gotovo ocajni, kad im se predoci kakav je trud potrebno uloziti, vecina ne reaguje dobro. Obicno se razocaraju kad shvate da nema recepta i carobnog napitka i da moraju sprovesti mnogo korenitije promene i menjati sebe. Neretko u startu ocekuju velike i brze rezultate, uz vrlo malo ulozenog truda, i ako to izostane vidno su razocarani. S druge strane, metodama konvencionalne medicine ukazuju mnogo vise paznje, energije i vremena, tu im je nekako jasno da zavisi od njih. Najcesce gledaju da probaju od svega po malo, i na kraju ne bude koristi ni od cega. A nekad mi se cini i da ne cene ono sto im se pruzi besplatno vec mnogo vise postuju doktora kojeg moraju platiti, ako ne novcem onda beskrajnim cekanjem na svojih deset minuta sa njim. Tako da se na kraju zaista svodi na to da osoba treba sama da trazi pomoc, da pokaze entuzijazam i postovanje, jer samo tad zasluzuje vase vreme i enrgiju.

    Reply
  2. Ne mogu da verujem da u Srbiji postoji pijaca na kojoj samo na jednoj tezgi postoji sargarepa, te da prodavci nisu ni culi za celer, te da se rotkva pojavljuje jednom godisnje?!
    U cudu sam da postoje porodice koje nikad nisu skuvale supu. Da lije to stvarno moguce???

    Reply
    1. Draga Marija,

      Potpuno razumem Vaše čuđenje ovakvim podacima. I sam sam to sve prošao u prvim godinama bavljenja makrobiotikom. A sada se još više čudim kada sretnem nekoga ko može sve da jede i, najčudnije mi je od svega, kada čujem za nekoga ko je zdrav!
      Inače, u pitanju je grad Smederevo. Ne bih se iznenadio i kada bi situacija bila ista na celom području istočne Srbije: sve njih, sve do granice sa Makedonijom, zovemo “paprikari”. Jasno je šta najviše jedu. Pitam se šta su jeli ranije, jer je paprika na Balkan stigla negde relativno skoro jer je poreklom iz Južne Amerike.
      A ova familija, o kojoj je reč, je jedna od pet koje sam ja upoznao i koje vode “kampanju protiv supa i povrća”.
      Pozdravljam Vas!

      Reply

Post Comment