“1998 god. moj otac je doživeo neku vrstu moždanog udara, kako su mi tada rekli doktori. Do tada je retko kad odlazio kod doktora. Nakon nekog vremena bolničkog lečenja otpušten je kući. Narednih par meseci je jedva mogao da ustaje iz kreveta, jer je imao problema sa ravnotežom. Nakon nekog vremena i dosta pregleda i snimanja skenerima i ne znam sa čim sve, ustanovili su da ima Parkinsonovu bolest. Prepisali su mu “lekove” koje je trebao da pije do kraja života, jer je navodno Parkinsonova bolest neizlečiva. Uz to su mi rekli da u najboljim slučajevima pacijent sa tom bolesti može da živi do 9 god. Otac se pridržavao lekarske terapije i Uredno pio “lekove”, povremeno je imao pogoršanja i zaglavljivao po par dana u bolnici. Takvo stanje je trajalo nekih 5-6 god. Tada sam odprilike počeo sa učenjem Makrobiotike od svog dotadašnjeg učitelja Kung-fua, to jest Autora ovog sajta. Kao i svaki početnik sporo sam shvatao principe Jina i Janga i njihovu važnost u ishrani, a nisam imao ni neke ideje za recepte, pošto do tada nisam umeo ni jaje da ispržim. 2007 sam već poprilično naučio o Makrobiotici i ukazala se prilika da primenim svoje znanje, naravno uz srdačnu pomoć svog učitelja. To nije bilo ni malo lako jer je otac bio veliki ljubitelj mesa i mlečnih proizvoda, tako da sam morao da podvaljujem kako god sam mogao. Vremenom uz te moje podvale u ishrani počeo je da izlazi napolje uz pomoć štapa i da se druži sa svojim prijateljima i igra domine. Tako mu je jedne prilike jedan od njih preporučio da ne pije lekove već po tri čašice rakije dnevno (u jutro, podne i veče). Neverovatno, to je poslušao, sa obzirom da nikada nije pio alkohol u životu. I tako dok je on bio u tom stilu lečenja ja sam spremao makrobiotičke obroke, a on nije pio “lekove” bez kojih ne sme da bude ni jedan dan. Narednih mesec i po dana je iz dana u dan primetno bivao sve bolje. Svi su to primetili, čak je napolje izlazio bez štapa. Eh, da je tako nastavio verovtno bi i danas bio živ. Međutim, došla je ekipa lekara iz kućne nege u redovnu kontrolu koju su vršili svakih par meseci. Kada ga je videla doktorka se iznenadila i pohvalila kako fino izgleda, a onda ga ljubazno pitala da li uredno pije lekove, na šta je moj otac sav ponosan rekao:”Doktorka, ja već mesec i po dana nisam popio ni jedan lek”. E onda je, do tada ona ista ljupka doktorka, pobesnela i počela histerično da ga grdi govoreći mu da mora da pije lekove. I svašta još u tom smislu (ne želim da se sećam). E od tada je sve krenulo naopako, iz dana u dan se postepeno gubila ona vitalnost i vedrina sa njegovog lica i za par meseci je počeo da pokazuje znakove zaboravnosti a ubrzo i demencije. Od tada pa sve do njegove smrti je bilo jako teško živeti sa takvom bolesti. Ne mogu navoditi detalje jer je i samo sećanje dovoljno bolno, jednostavno pakao koji smo dobili zahvaljujući “LEKOVIMA” i savremenoj medicini. E pa hvala im!!!
Meni je za utehu ostalo to da je do zadnjeg dana jeo zdravu hranu, bio pokretan i samo je prilegao da se odmori i preminuo. A poživeo je 14 god. umesto prognoziranih 9. A za to HVALA svim učiteljima Makrobiotike, a najviše mom učitelju.”
Baš tih poslednjih 2-3 meseca života gospodina D., oca mog učenika i prijatelja, sam prilično često odlazio kod njih i bio svedok svega što se izdešavalo. Ipak sam hteo da moj prijatelj sam opiše te događaje. Ali uplašiše ga drekom i ucenom da više nikada neće da mu dođu u kontrolu. Nikada mi neće biti jasno kako neko ko je zadužen da izleči ljude može da bude toliko ljut i izbezumljen kada se desi veliko poboljšanje, pa na bilo koji način… zar je to bitno. A bio je toliko srećan zbog pozitivnog razvoja situacije… Na žalost i naivan i dobrodušan da sa njima podeli svoju radost!
Volela bih da predem i da ucim o makrobiotickoj hrani.Iz Srbije sam.Imam rak.
Draga Ivana,
Imam utisak da ste u depresiji. Možemo li Vam kako pomoći?
Pozdrav!